Mihovil Šušnić, dugogodišnji preponski jahač, trenutno aktivan natjecatelj konjičkog kluba
Evago, tvrdi kako je u konjičkome sportu važna motivacija, a otkriva i dva najvažnija sastojka za
uspjeh. Također je prokomentirao i sustav po kojemu konjički sport funkcionira te uspoređuje
inozemstvo i Hrvatsku.
Mihovil je u konjičkome sportu već 21 godinu, a uz brojna natjecanja najveći mu je uspjeh
osvojeno državno prvenstvo u preponskome jahanju u kategoriji amatera. Prvi susret s konjima
pamti i dan danas, a za sve je kaže kriva mama.
„Prvi dan škole mama me odvela u KK Trajbar Team gdje sam prvi puta sjeo u sedlo i šetao na
poniju. Nakon toga sam odlučio da bih htio upisati školu jahanja i baviti se tim sportom, no
morao sam osnovnu školu proći s 5.0 da bi mi roditelji kupili prvog konja. Kompletna obitelj mi
je podrška i dan danas.“
Uzor mu je oduvijek bio njemački reprezentativac Ludger Beerbaum, a veću razvijenost sporta u
drugim državama pripisuje kulturi zapadnih zemalja i njihovoj razvijenijoj tradiciji konjičkog
sporta. Iako je bio na turnirima van Hrvatske, ipak mu se više sviđa ovdje, a pohvaljuje i naše
jahače.
„Gledajući rezultate novih mladih generacija poput Lee Djelmić, Kim Vukadin, Eve Golubiček i
Josipe Koletić mislim da i naši jahači ostavljaju nekakav trag u inozemstvu, a vremenom će
ostaviti i veći trag te ostvariti još bolje rezultate. Smatram da su svi naši turniri organizacijski
dosta dobro posloženi i da imamo kvalitetno osoblje turnira, od sudaca do stjuarda. Sami
organizatori se uvijek potrude da se ljudi osjećaju dobrodošlo i ugodno. Sve je jednostavno i
pristupačno posloženo bez obzira na razinu jahača. Prošle godine sam bio u Austriji na turniru B
kategorije i čak bi se usudio reći da su neki naši turniri organizacijski puno bolje posloženi nego
vani.“ – utvrdio je Mihovil.
Sustav konjičkog sporta promatra kao živu i dinamičnu tvorevinu koja ima svoje prednosti i
nedostatke. Kaže da „Prednosti treba razvijati da postanu još bolje, a nedostatke kroz osobno
učenje i razvoj sporta treba ili otkloniti ili mijenjati. Svakako mislim da se u odnosu na prije
sport promijenio na bolje, ali svakako ima prostora i za daljnji razvoj i napredak. Za mlade
sportaše bi koristilo da se što više razvijaju škole jahanja i da su u njima što kvalitetniji treneri i
konji da bi jahači dobili što bolju bazu prije nego što krenu u sport.“ – poručio je.
Kroz ovaj sport se radi i na sebi i na konju, kako fizički tako i mentalno. Daljnji ciljevi su mu rad
na sebi i razvoj mlade šest godišnje kobile Allegre 24 za koju smatra da je veliki potencijal. S
njom bi, kaže, mogao ostvariti i svoju iduću želju, a to je osvajanje seniorskog prvenstva. Nakon
toliko godina bavljenja ovim sportom ambicije su uvijek postojane te tvrdi kako ga nikada ništa
nije obeshrabrilo.
„Mislim da me nikakva loša stvar u tom sportu ne bi navela da se prestanem time baviti. To je
jednostavno bila nekakva ljubav od početka. Bez nekakve povezanosti sa životinjom, željom za

napretkom i radom spram samoga sebe mislim da nema nekakve mogućnosti za uspjeh. Tko se
odluči time baviti treba se tome i posvetiti, biti samokritičan tražiti načine da sebe poboljšaš
svakodnevno i da se pritom vodi računa o dobrobiti životinje koja je partner u postizanju
rezultata i samom tom sportu.“ – kazao je.
Najbitnijim stavkama ovog sporta smatra skromnost i predan rad. „Konji koliko te brzo dignu
toliko te brzo i spuste. Kod mladih jahača najčešće se događa da im dobrim rezultatima ego
poraste, a kada im se zareda par lošijih rezultata onda im to ubije samopouzdanje i vjeru u sebe.
U svome uspjehu treba ostati skroman kako bi se ostvario veći napredak.“
Smatra da svatko tko zaista voli taj sport i želi raditi na sebi može biti profesionalan jahač, a onaj
tko se bavi time iz čiste dosade neće puno postići. Svim mladim jahačima poručuje da se spreme
na puno rada i odricanja, uspona i padova, ali i na jedno veliko životno iskustvo. „Ostvariti ćete
puno kontakata i prijateljstava, povezanost sa životinjom i život će vam zaista biti ispunjen i
dinamičan.“ poručio je Mihovil.