Ante Šimleša danas je jedan od cjenjenijih zagrebačkih trenera u preponskom jahanju. Bio je sjajan jahač, višestruki prvak Hrvatske, jedno vrijeme obnašao je funkciju direktora Hipodroma Zagreb. Nastupao je na europskim i svjetskim prvenstvima, bio je na korak do plasmana na olimpijske gire u Atlanti 1996. i Sydneyu 2000. godine. Osnivač je kluba Sveti Juraj, a izgradio je i skakalište u Maloj Mlaki na kojem se održavaju brojni turniri.
 – Danas sam samo trener. Imam jednu kvalitetnu skupinu jahača među kojima je moja mlađa kćer Indi, te Hana Jurčić. Dosta sam zahtjevan trener i biram s kim ću raditi . Uglavnom ne treniram amatere. Volim trener osobe koje vole trenirati, kojima preponsko jahanje nije samo usputni hobi. Starija kćerka Antea rano je otišla u inozemstvo, završila fakultet, udala se i sada čeka bebu – rekao je Ante.
Kako ste se zaljubili u konjički sport?
 – Rodom sam iz Sinja, a tamo je konjički sport popularan zbog alke. Igrao sam rekreativno nogomet i košarku, ali me zanimalo samo preponsko jahanje. Srednju školu sam upisao u Križevcima. Tamošnji klub je u to vrijeme imao najbolje konje a imali su u gradu i srednju veterinarsku školu koju sam upisao. Bilo mi je u početku teško. Sam, daleko od obitelji, nikoga ne poznajem. U Đačkom domu bilo nas je desetak u sobi. Kada sam upisao treći razred srdnje škole preselio sam se u stan gdje sam bio cimer Branku Zorku, u to vrijeme sjajnom atletičaru  On je preko oglasa tražio cimera, javio sam se i brzo smo se dogovorili. Obojica smo bili fanatici sporta, on trčanja, ja konjičkog sporta.  
U Križevcima ste počeli trenirati i onda ste se preseliti u Zagreb?
 – Da, postao sam član konjičkog društva Zagreb, jedinog kluba koji je u to vrijeme postojao na zagrebačkom hipodromu. Počeo sam sve više nastupati, počeli su sve bolji rezultati i to je bilo jedno divno razdoblje mog života. Konkurencija jahača nije bila tako velika kao danas, nije postojalo tako puno klubova kao danas, niti je bilo tako puno skakališta kao danas. Sva ta skakališta nastala s pojavom privatnika koji su počeli ulagati u konjički sport. Mislim da je danas puna bolja situacija s konjičkim sportom nego u moje vrijeme, bolji su uvjeti. Prije je bilo  – klupski konj je ničiji konj.
Ubrzo ste kupili svoje prvo grlo?
 – Da, sjećam se da je bila neka licitacija na Hipodromu. Uz pomoć roditelja za 5000 tadašnjih njemačkih maraka kupio sam grlo Laguna. Mislim da je to bilo na prvoj godini fakulteta. Kasnije sam prodao Lagunu za puno više novaca, naravno kada sam je dobro utrenirao. Bile su to godine kada sam stalno kupovao grla i kasnije ih prodavao. Moglo se  dobro živjeti od toga. Danas nemam puno konja, možda pet, šest. U jednom trenutku sam ih imao sto. U to vrijeme bio sam jedini koji se bavio kupoprodajom konja.  Bilo je kupovima grla za 100 000 njemačkih maraka što je u to vrijeme bio ogroman novac. No, danas se svaki trener, svaki klub,  bavi prodajom konja. Danas mi nekako više ne treba nervoza nakon kupoprodaje.  
Kako ej nastao klub Sveti Juraj i skakalište u Maloj Mlaki?
Bilo je to vrijeme kada sam otišao sa zagrebačkog hipodroma. Imao sam zemlju u Maloj Mlaki i jednostavno je došlo do ideje da tamo napravim objekt. Stvarno mogu reći da danas uživam  na svojoj farmi. Što se tiče skakališta bilo mi je bitno da bude napravljen daleko do automobila kako mlad konji ne bi imali dodatni strah. Da se razumijemo, u mom klubu nije sv napravljeno na visokom nivou, ali je sve napravljeno za dobrobit konja. Možda mi nedostaje malo više boksova za konje. Trenutno ih imam 34, a zanimanje je puno, puno veće. Jer, sve se više ljudi bavi jahanjem pa je potreba i za većim brojem boksova. Vjerojatno ću ići na neke montažne boksove.
Bili ste organizator konjičkog turnira u pulskoj Areni?
Mislim da je to jedno od neobičnijih mjesta u Europi na kojem se održao turnir u preponskom jahanju. Radio sam i neke turnire na Brijunima. Bio sam u organizaciji Svjetskih Samsung kupova u Zagrebu koji su u to vrijeme bili najjači turniri u Hrvatskoj.     
Alka Vas nije previše zanimala?
Nije, trčao sam tek dvaput. Nisam bio među najboljima, ali ni među najlošijima. Teško mi je bilo izdvojiti mjesec dana za pripreme za alku, radije sam išao na turnire preponskog jahanja, tamo gdje sam bio jako dobar.
I za kraj, kakvo je danas stanje u zagrebačkom i hrvatskom konjičkom sportu?
 – Ide na bolje. Imate danas nekoliko sjajnih jahačica, Lea Djelmić, Kim Vukadin, Josipa Koletić. U svakom slučaju ima jako velik interes kod djece za jahanjem. Škole jahanja su pune s terminima i to je dobro.

Mihovil Šušnić, dugogodišnji preponski jahač, trenutno aktivan natjecatelj konjičkog kluba
Evago, tvrdi kako je u konjičkome sportu važna motivacija, a otkriva i dva najvažnija sastojka za
uspjeh. Također je prokomentirao i sustav po kojemu konjički sport funkcionira te uspoređuje
inozemstvo i Hrvatsku.
Mihovil je u konjičkome sportu već 21 godinu, a uz brojna natjecanja najveći mu je uspjeh
osvojeno državno prvenstvo u preponskome jahanju u kategoriji amatera. Prvi susret s konjima
pamti i dan danas, a za sve je kaže kriva mama.
„Prvi dan škole mama me odvela u KK Trajbar Team gdje sam prvi puta sjeo u sedlo i šetao na
poniju. Nakon toga sam odlučio da bih htio upisati školu jahanja i baviti se tim sportom, no
morao sam osnovnu školu proći s 5.0 da bi mi roditelji kupili prvog konja. Kompletna obitelj mi
je podrška i dan danas.“
Uzor mu je oduvijek bio njemački reprezentativac Ludger Beerbaum, a veću razvijenost sporta u
drugim državama pripisuje kulturi zapadnih zemalja i njihovoj razvijenijoj tradiciji konjičkog
sporta. Iako je bio na turnirima van Hrvatske, ipak mu se više sviđa ovdje, a pohvaljuje i naše
jahače.
„Gledajući rezultate novih mladih generacija poput Lee Djelmić, Kim Vukadin, Eve Golubiček i
Josipe Koletić mislim da i naši jahači ostavljaju nekakav trag u inozemstvu, a vremenom će
ostaviti i veći trag te ostvariti još bolje rezultate. Smatram da su svi naši turniri organizacijski
dosta dobro posloženi i da imamo kvalitetno osoblje turnira, od sudaca do stjuarda. Sami
organizatori se uvijek potrude da se ljudi osjećaju dobrodošlo i ugodno. Sve je jednostavno i
pristupačno posloženo bez obzira na razinu jahača. Prošle godine sam bio u Austriji na turniru B
kategorije i čak bi se usudio reći da su neki naši turniri organizacijski puno bolje posloženi nego
vani.“ – utvrdio je Mihovil.
Sustav konjičkog sporta promatra kao živu i dinamičnu tvorevinu koja ima svoje prednosti i
nedostatke. Kaže da „Prednosti treba razvijati da postanu još bolje, a nedostatke kroz osobno
učenje i razvoj sporta treba ili otkloniti ili mijenjati. Svakako mislim da se u odnosu na prije
sport promijenio na bolje, ali svakako ima prostora i za daljnji razvoj i napredak. Za mlade
sportaše bi koristilo da se što više razvijaju škole jahanja i da su u njima što kvalitetniji treneri i
konji da bi jahači dobili što bolju bazu prije nego što krenu u sport.“ – poručio je.
Kroz ovaj sport se radi i na sebi i na konju, kako fizički tako i mentalno. Daljnji ciljevi su mu rad
na sebi i razvoj mlade šest godišnje kobile Allegre 24 za koju smatra da je veliki potencijal. S
njom bi, kaže, mogao ostvariti i svoju iduću želju, a to je osvajanje seniorskog prvenstva. Nakon
toliko godina bavljenja ovim sportom ambicije su uvijek postojane te tvrdi kako ga nikada ništa
nije obeshrabrilo.
„Mislim da me nikakva loša stvar u tom sportu ne bi navela da se prestanem time baviti. To je
jednostavno bila nekakva ljubav od početka. Bez nekakve povezanosti sa životinjom, željom za

napretkom i radom spram samoga sebe mislim da nema nekakve mogućnosti za uspjeh. Tko se
odluči time baviti treba se tome i posvetiti, biti samokritičan tražiti načine da sebe poboljšaš
svakodnevno i da se pritom vodi računa o dobrobiti životinje koja je partner u postizanju
rezultata i samom tom sportu.“ – kazao je.
Najbitnijim stavkama ovog sporta smatra skromnost i predan rad. „Konji koliko te brzo dignu
toliko te brzo i spuste. Kod mladih jahača najčešće se događa da im dobrim rezultatima ego
poraste, a kada im se zareda par lošijih rezultata onda im to ubije samopouzdanje i vjeru u sebe.
U svome uspjehu treba ostati skroman kako bi se ostvario veći napredak.“
Smatra da svatko tko zaista voli taj sport i želi raditi na sebi može biti profesionalan jahač, a onaj
tko se bavi time iz čiste dosade neće puno postići. Svim mladim jahačima poručuje da se spreme
na puno rada i odricanja, uspona i padova, ali i na jedno veliko životno iskustvo. „Ostvariti ćete
puno kontakata i prijateljstava, povezanost sa životinjom i život će vam zaista biti ispunjen i
dinamičan.“ poručio je Mihovil.